„Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme... Čak i više: da nikad ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promjeni mejsto i nametne uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.“ Meša Selimović „Derviš i smrt“

Popular Posts

Sunday, May 20, 2012

Gde miriše na ljubav - Hanja, Padova, Gimaraeš


     Volela bih da obiđem čitavu planetu Zemlju, bez izuzetka. Putujem kad god mogu i retko se vraćam mestima u kojima sam bila. Baš zbog toga što je svet ogroman, a život kratak.


     Svaki novi predeo, drugačija kultura, nasmešeni osunčani ili pak namrgođeni nebeski svod, lica, hrana, sve ono što putovanja, pa i život uopšte, podrazumevaju čine te bogatijim. I ne samo to, meni ta kretanja potvrđuju da jesam, da postojim, da živim, da volim život. Katkad zaškripi svakodnevica, pa se od škripe branim tako što otvorim škrinju uspomena sa putovanja i opet sve postane pesma, ili sreća, ili ljubav...

      Postoje mesta koja mirišu na ljubav. U njima su smešani divni začini arhitekture i pejzaža i lebdi posebna energija u vazduhu. Interesantno je da sam u svakom od njih provela tek nekoliko sati, samo okusila vrhom najmanje kašičice najvidniji sloj preliva tih mestašaca. Ljubav se dešavala u stotom deliću stotinke. Zastala bih, sela u najbliži kafe ili bar, naručila nešto, disala duboko da udahnem tu čaroliju koji su mi sile nemerljive poslale, osetila bih se beskrajno srećnom, kao da su se svi radosni trenuci moga života odjednom upleli u jedno klupko, zahvalila bih se istim tim silama na tome što postojim i što sam tu gde jesam, sa ogromnom knedlom u grlu i suzama koje vrcaju iz očiju... To su mesta u koja ću se, znam, vraćati.
Hanja, Krit, Grčka

      Bilo je to jedno od najblesavijih, ženskih letovanja. Kofere sam spakovala sa tri drugarice koje se do tada nisu poznavale. Već prvo veče nastao je opšti haos među nama jer Hersonisos na Kritu nikako nije bio ono što smo od noćnog života na letovanju očekivale. Drugi dan su već nastala dva nesrazmerna klana – jedan koji je rešio da se dobro provede na odmoru po svaku cenu i na svaki način, i drugi koji je isto tako rešio da obiđe Krit koliko god je moguće za desetak dana i da ne truća vreme na „rulje pijanih zapadnjaka“. Po već opšte poznatom majmunskom principu, moja rešenja su bila dvostruka: provešću se po svaku cenu i na svaki način i obići ću Krit, uz to ću uživati u moru, kupanjcu, suncu, plažama. I uspela sam! Noću sam lunjala po klubovima, upoznavala nova lica, vraćala se u sobu uz prve sunčane zrake kako bih promenila odeću, natrpala ranac i sa drugim klanom valjala kilometre po ostrvu koje pruža apsolutno sve. Spavala sam po autobusima.
Ljubav na prvi miris - Hanja, Krit

      Hanja me je očarala na prvi korak. Sećam se da je kraj parkinga stajala šarena tezga puna začina i šarenih slatkiša iza kojeg se krio zaliv i nazirali obrisi pravog mediteranskog gradića. Pirkao je topao vetar i mešao mirise Orijenta i zapadnog Mediterana. Koračale smo kaldrmom, uskim i strmim uličicama iznad kojih se, sa obe strane, visoko ustremljuju zidine kamenih kuća sa zelenim šalonima, između kojih su razapeti štrikovi i vijori veš meštana. Bilo je popodne, grad je već polako oživljavao nakon strašne vrućine, bašte restorana smeštene među zidine starog grada u debeloj hladovini polako su se punile. Već pomalo umorne od celodnevnog lunjanja po zapadnom Kritu, a svesne da za dva preostala sata u Hanji ne možemo mnogo toga da vidimo, odlučile smo da sednemo i osvežimo se ledenom kafom i ceđenim voćem, posmatramo prolaznike i osluškujemo bilo grada. „Ovde tako miriše na ljubav!“, sećam se da sam prozborila, a onda smo u tišini srkale ledene napitke, svaka sa svojim snovima, željama i mislima. Bio je to baš taj trenutak kada shvatiš da si zaista srećan što postojiš, što si baš sad baš na tom mestu. Osetila sam blagu jezu po celom telu, a jedna suza se otkačila iz oka. Do tada nikad ni na jednom mestu nisam doživela ovakvo osećanje. Samo jedna misao se kotrljala – da ću se vratiti jednog dana da s nekim ovu ljubav podelim...

Padova, Italija
     Najlepšu, najmirisniju, najdoteraniju, najumotaniju iluziju bekstva pruža Italija, i samo ta zemlja. Kada ti od svega ovoga ponestane, a ti obuj cipele skitaljke, pa odjuri, makar do Trsta. U takvoj jednoj snažnoj potrebi, okupila sam ekipicu, opet sa raznih strana, pa bacismo pod noge put do Trsta, Venecije, Padove i Verone. Ovoga puta, shvatila sam da više nemam snage za ta skakanja od grada do grada, jurnjavu da sve u najkraćem mogućem vremeskom periodu obiđem, upijem. Valjda sazrevam kao putnik namernik, pa mi se i prohtevi produbljuju, želim da uživam u novim energijama i kulisama svim čulima, a za to je, ipak, potrebno više od nekoliko sati, neretko i više od nekoliko dana. Bila je jesen, sunce se već uveliko krilo za oblacima ali, srećom, kiša nas je zaobilazila. U Padovi je bio pijačni dan. Nimalo reprezentativan trenutak, jer pijačni dan više liči na naše buvljačke prilike nego na ono što od Italije očekujemo, ali eto zgode da nas podseti da baš ne može uvek u iluzijama da se leti visoko. Nekako utekosmo preko trga preplavljenog tezgama, cipelama, jeftinim bundama, gomilama kineske konfekcije i dospesmo u samo srce Padove. Naša družina se u htenjima i željama raspala, ali za to niko nije mario. Koračala sam padovskom kaldrmom, a pred očima su mi iskrile slike kakva bi, sada ušuškana i pred zimu pomalo zatvorena, ova varoš mogla divno izgledati obojena cvetovima i okićena zelenim lišćem u proleće. Osetih da tu pripadam, da bih tu mogla da živim... A onda me je preplavilo ono isto osećanje neizmerne sreće, kao nekad u Hanji na Kritu. Sela sam u prvi kafe i popila najlepši na svetu kapućino, preplavljena ljubavlju, misleći na budućnost i ponovni susret s ovim gradom...

Evropska prestonica kulture 2012 - Gimaraeš
Procvetale pomorandže - Gimaraeš, Portugalija
Gimaraeš, Portuggalija
      Putovanje u Portugaliju je došlo posve neplanirano, kao želja koja je sama rešila da se ispuni. Ili je moja dobra druga rešila da je ostvari. Taman što sam se sa rismkih osvajanja vratila, pozvala me je i rekla da treba samo da kažem da i da za 24 sata pazarimo više nego povoljnu avionsku kartu. Najpre sam glasom razuma pronašla poduži spisak razloga da to ipak ne učinimo, ali je crvić počeo da gricka svaki od njih, tako da je mom predomišljanju trebalo svega par sati. Narednih meseci smo gotovo svakodnevno dobacivale jedna drugoj gomile linkova s jednom jedinom rčenicom: „Vidi ovo! Ne sme se zaobići!“ Već posle nekoliko nedelja kajale smo se do srži što nismo uskočile sasvim u putničko grotlo i ukrale bar dve cele nedelje za ovu apsolutno čarobnu zemlju. U tim rondanjima po mreži, nametnuo se ovaj klip: http://www.youtube.com/watch?v=LMjqyEaK7zQ. Od prvog kadra bilo je sigurno da ću se s Gimaraešem družiti (mesecima sam ga, skoro do pred sam put, nazivala “onim na G”). Iako nas na ovom pohodu na Portugaliju vreme nije milovalo, veze među gradovima same su nam se bacale pred korake, pa smo uspele, uprkos kiši i vetrovima, da pregazimo stotine kilometara. U prestonicu evropske kulture stigle smo u nedeljno jutro. Kao pale s neke druge galaksije, uskočile smo u taksi i pokvarile nedeljnu jutarnju ćasku dvojici taksista (mislim i jedinih u ovom gradiću) sa željom da nas čim pre najkraćim putem prebaci do istorijskog centra grada. Stari, sedi, doterani gospodin sumnjičavo je ispunio našu želju, odvezao nas tri ulice niže i svečano nam saopštio da smo tu gde smo tražile. Zgledale smo se i slatko nasmejale ostavivši mu simboličnu napojnicu, tek da popije još jednu kafu i ne zameri nam što smo mu pokvarile nedeljni ritual. Ljudi su taman izlazili iz crkve nakon nedeljne mise, a u vazduhu su se mešala neka davno prošla vremena. I kao nebrojeno puta u Portugaliji, i u Gimaraešu su se svi trudili da nam pokažu puteve, preporuče šta nikako da ne zaobiđemo, s toliko nesebičnosti čak i onda kada ne bi znali ni reč engleskog. Evropska prestoica kulture za 2012. godinu sačuvala je vremena kada se iz ove zemlje kretalo u velika svetska otkrića. Došle smo dovoljno rano da preteknemo reke turista i uspele da ukrademo kaldrmu, dvorac i tvrđavu bar na pola sata samo za nas. Uz kafu i divan pasteis i kolačić s jagodama, razvučenog osmeha, opet sam bila najsrećnije stvorenje na svetu. Gimaraeš je sav satkan od vremena balskih haljina, velikih moreplovaca, osvajača, vremana ženske krhkosti i muške snage, čiste romantike. Među granama rascvetalih pomorandži duž gimaraeške kaldrme pirka povetarac, među svodovima vire grančice maslina, a miriše na – ljubav. Tamo se, uverena sam, najlepše drži za ruke, topi u najtoplijem zagrljaju, šapuće, otkrivaju tajne, uranja i – voli… 
Dvorac u Gimaraešu, Portugalija

No comments:

Post a Comment